_Nirvana_

Kraj je sedamdesetih. Velika Britanija. Vec i prije slovila kao jedna od kolijevki rocka, dok bi jednako mogli reci za metal. Osim sto je bila dom Black Sabbatha i Deep Purplea, bila je epicentar pokreta poznatim pod imenom New Wave of British Heavy Metal (NWoBHM). Sve je pocelo kada je mladi i malo poznati band Iron Maiden izdao svoj prvi demo 1978, a pratile su ga mnoge britanske grupe. Nezaustavljivi val neobuzdane energije i kreativnosti pokrenut je prvim izdanjima Iron Maidena pocetkom osamdesetih ("Iron Maiden" i "Killers" sa legendarnim Di'Annom na vokalima) i jednako velikim klasicima grupa koje vecinom nisu uzivale popularnost metalnih djevica, Saxon ("Strong arm of the law", "Wheels of steel"), Raven ("Rock until you drop"), Demon ("The unexpected guest"), Venom ("Black metal"), Angel Witch ("Angel witch"), Tygers of Pan Tang ("Spellbound"), Samson ("Shock tactics"), Diamond Head ("Lightning to the nations") itd.


Glazba postaje nedvojbeno brza, zahtjevnija i glasnija. Britanska, ali i svjetska javnost slavila je svoje junake koji su prodavali mnostvo ploca i nastupali pred rasprodanim halama. Nedvojbeno, za vrijeme NWoBHMa (koje je trajalo od kraja sedamdesetih do otprilike '83. ili 84'.i koji je uz Black Sabbath glavni kamen temeljac metala) metal je dozivljavao jedan od svojih vrhunaca i mnostvo vjecnih klasika. Pozitivna atmosfera koja je tada vladala oko metala rijetko je kada ponovno dosegnuta. Posebno interesantan je fenomen zvan Iron Maiden. Grupa je uvijek, a posebno u svojim prvim danima, uvijek bila par koraka ispred 'konkurencije' i bili su kao proroci buduceg zvuka. Ono sto je ostalo kao njihova glavna karakteristika do dana danasnjih je nezamjenjiva melodija, dok su pjesme kao sto su "Prowler", "Iron Maiden", "Wrathchild", "Murders in the rue morgue" ostale rado slusane do danas, dok bi pjesma kao sto je "Purgatory" koja je stara punih 20 godina, komotno mogla stajati na bilo kojem kvalitetnom power metal albumu danasnjice. Mnogo toga se mijenja u bandu odlaskom Di'Anna, a dolaskom pjevaca spomenute grupe Samson, Brucea Dickinsona.

SVE NAJBOLJE U NOVOJ 2006. GODINI! DOBRO SE PROVEDITE!

SVAKA ČAST HAMDO!
Ovaj mladi poduzetnik već je osam godina u sretnom braku, iz kojeg su proizašli sin Lorenco i kćer Lorena. Hamdija bi u Big Brother kuću najradije poveo svog sina s kojim je jako povezan od njegovog rođenja. Prvi na listi razloga zbog kojih se prijavio u show je novac kojim želi svojoj obitelji kupiti kuću. Za sebe kaže da je sasvim običan čovjek koji je čak i previše društven. Jedini strah ima od Boga, a posebno cijeni Zvonimira Bobana koji je postigao sve što je želio u svom životu.

Janis Joplin (19. siječnja 1943. - Hollywood, 4. listopada 1970.), američka pjevačica.
U početku je bila pjevačica grupe Big Brother & Holding Company, a kasnije je radila samostalno. Njezina verzija pjesme "Me and my Boby Mcgee" dospjela JE na prvo mjesto američke top-liste singlova. NAJBOLJI UMIRU MLADI - tako otprilike glasi popularna rock' n' roll poslovica.
Predstavljali kao bjelkinju s glasom crnkinje. Uostalom, njezin uzor je bila crna kraljica Bessie Smith, najveća jazz i blues pjevačica svih vremena koja je također tragično preminula 4. listopada 1937. godine nakon prometne nesreće i gubitka krvi jer su je odbili prihvatiti u obližnjoj bolnici za bijelce. Nesretna bijela kraljica rocka Janis Joplin, nije se osjećala voljenom. Na posljednjem koncertu očajnim glasom viknula je publici «Ja sam zvijezda, ali nitko ne želi spavati sa mnom»!

Evo došao Špax u mene i želimo vam sve najbolje za Božić. Dobro se provedite! Pozdrav NEUTRAL DEATH i AXY od Špaxa i mene!!!!! :-)

Rana povijest Pearl Jam-a počinje sa grupom Mother Love Bone koju su formirali preostali članovi Green Rivera, Ament, Gossard i Fairweather sa pridošlim Andrew Woodom(glas i klavir) i Greg Gilmourom(bubnjavi). Mother Love Bone je formiran 1998. i privukao je pažnju kritike te je uskoro grupa je potpisala ugovor za Polygram.
EP "Shine" (1989) i LP "Apple" (1990), objavljeni su nakon smrti Andrew Wooda, prouzrokovane predoziranjem droge.
U čast Wood-a, Ament i Gossard, sa starim prijateljima Matt Cameronom i Chriss Cornellom (obojica iz Soundgardena), objavili su "Temple Of The Dog", ime pod kojim su i nastupali zajedno, s vremena na vrijeme. U pjesmi "Hunger Strike", dodat je vokal Eddiea Veddera. Album je zabilježio uspjeh.
Gossard i Ament su, zajedno sa gitaristom Mike McCreadyjem, koji im se pridružio, uradili demo snimak tri pjesme. Kasetu sa ovim snimkom je Vedder, koji je tada živio u San Diegu, dobio zahvaljujući bivšem bubnjaru Red Hot Chili Peppersa Jack Ironsu. Inspirisan onim što je čuo, Vedder je napisao stihove, snimio svoj vokal na kasetu ("Mamasan" Trilogija), i poslao je Gossardu. Gossard i Ament impresionirani onim što su čuli, pozvali su Veddera u Seattle i sa Dave Krusenom na bubnjevima, grupa je konačno kompletirana. Uzeli su ime Mookie Blaylock, po srednjoškolskoj košarkaškoj zvijezdi (kasnije i NBA). Ljudi iz njihove izdavačke kuće, Epic, nisu bili zadovoljni ovim imenom, zbog mogućih implikacija u budućnosti, i eventualne tužbe, tako da je grupa odlučila da promijeni ime u Pearl Jam. Ipak, odali su poštu Mookieu nazvavši svoj debi album po broju koji je on nosio na dresu, "Ten" (1991).
"Ten" je doživio veliki uspjeh, i kod kritike, i komercijalno, prodavši se u 12000000 primeraka, samo u U.S., i postavio je Pearl Jam rame uz rame sa ostalim velikim bendovima iz Seattlea. Zajedno su predstavljali "Veliku četvorku grungea". Ostali bendovi su bili Soundgarden, Alice In Chains i Nirvana. Zajedno, oni su donjeli novi jedinstveni i svjež zvuk, i viziju generacije rođene sredinom šezdesetih.
Fenomen Seattlea i grungea je široko razmatran početkom devedesetih, jer nikada ranije nijedan grad, gotovo u isto vrijeme, dao četiri grupe takvog stvaralačkog i umjetničkog značaja.
Prva tri albuma Pearl Jama su bila ogromni uspjesi, i komercijalni i umjetnički. "Ten" (1991), "Vs." (1993) i "Vitalogy" (1994) su, samo u U.S., prodati u preko 24000000 primjeraka, a kritika nije imala drugih riječi osim odobravanja i poštovanja.
Parnica protiv monopola Ticketmastera (koju je Pearl Jam na kraju izgubio), a koja je ugušila turneje nakon novih albuma za neko vrijeme, smanjenje interesa u muzičkoj industriji za "zvuk iz Seattlea" nakon smrti Kurt Cobaina, i okretanje Pearl Jama kao manje komercijalnom i eksperimentalnom pravcu, pogotovo na "No Code" (1996), doveli su do manjih tiraža albuma "No Code" (1996), "Yield" (1998), "Binaural" (2000) i "Riot Act" (2002), iako su i sa njima bili na samom vrhu top listi, i albuma i singlova.
U tom periodu, Pearl Jam je ostao kao jedina grupa koja je nad živjela grunge i njegovu ranu popularnost, još uvijek donosivši beskompromisan zvuk i viziju na svakom izdanju.
Nakon izdavanja "Binarual", i turneja po Europi i Sjevernoj Americi, objavili su live albume sa svakog koncerta na turneji, kao prva grupa koja je to uradila. Izdali su 72 albuma, većinu na dva CD-a, i postavili rekord po najvećem broju albuma koji su se pojavili na Billboard top 200 listi. Sljedeća 72 albuma su objavljena sa turneje 2003., većina njih dostupna samo preko on-line kupovine, ili putem downloada.
Bend je, u lipnju 2003., objavio da napušta Epic Records, za koje su snimali dvanaest godina. Ovo je opisano kao "...jedna institucija napušta drugu...najpopularniji i najvažniji Američki rock bend devedesetih, dobrovoljno odbacuje nasljeđe najveće etikete...". Iz grupe su izjavili da ne namjeravaju potpisat ugovor sa nekom drugom izdavačkom kućom i da su veoma uzbuđeni zbog svoje slobode.
Ukoliko se ovaj potez Pearl Jama pokaže uspješnim, to bi mogla biti točka preokreta muzičke industrije, kakvu poznajemo danas.
Od tada, Epic je objavio "Lost Dogs" (2003), kompilaciju B strana i ranije nerealiziranih snimaka, "Live at Benaroya Hall" (2004) i "Rearviewmirror: Greatest Hits 1991-2003" (2004), neku vrstu ultimate kolekcije pjesama Pearl Jama.

Debitantski album Ramireza je sniman tijekom 2004.g. u studiju «Present» pod ravnanjem Denisa Mujadžića – Denykena. Album se sastoji od 12 autorskih pjesama koje potpisuje pjevač Aljoša Šerić i ostatak grupe. Na albumu mnoštvo interaktivnog i bonus materijala (video spot grupe «Iste cipele», foto galerija by Mare Milin, ekskluzivni dokumentarac «Meet The Band», intervju s grupom).
Grupa se predstavila video spotom i prvim singlom «Iste cipele» te bez ikakve medijske kampanje debitirala na prva mjesta top ljestvica Radia 101, Otvorenog radija, VipMusic, te RTL Televizije. Singlovi "Sve je Ok" i "Otjeraj me" su usljedili istim uspjehom kasnije.

Popis pjesama
1. Barcelona
2. Superstar
3. Brodovi
4. Mogu
5. Iste cipele
6. Sve je O.K.
7. Korisno
8. Otjeraj me
9. Jako dobar dan
10. Buđenje i mlijeko
11. Čudno je biti tu
12. Vidi se, zar ne

RAMIREZ SU:

Aljoša Šerič (vokal, ak.gitara)
Saša Jungić (el.gitara)
Ozren Ratković (bas gitara)
Goran Leka (bubnjevi)
Sve električne gitare na albumu odsvirao Igor Arlović.

Koncerti koji su znali trajati po tri sata, izvedbe pjesama koje bi se
produžile i na dvadeset minuta, to je u proteklih 4 – 5 godina bio Damir
Urban. Bio to opasan znak stvaralačke krize i sve upućivalo na to da 'Žena
dijete' nikad neće dobiti mlađeg brata ili da će to biti album sastavljen od
dva - tri dvadesetominutna jama. Srećom to se nije dogodilo.
'Retro' je bolji album od onoga što je bilo tko nakon dva-tri Urbanova post
'Žena dijete' koncerta mogao očekivati. S obzirom na to da ovaj album ne
zvuči kao da je nastajao sedam godina, da bismo saznali kakve su se pjesme
motale Urbanu po glavi tijekom tog razdoblja, morali bismo pričekati
eventualni izlazak neobjavljenog 'Merkura'.
Međutim i bez toga se da zaključiti da se Urban uplašio uspjeha koji je
postigao s 'Žena dijete' te da nije mogao ili želio igrati ulogu Spasitelja
Hrvatske Scene koju su mu mnogi nametali. Na 'Retru' se Urban u svakom smislu
prije svega bavi sobom, trendove izbjegava u širokom luku, ako ne računamo
izvrsni disco punk 'Tako glupi', koji ionako potpuno odudara od atmosfere
albuma, te se oslanja prije svega na izvrsni bend koji svira bez one tipično
hrvatske ukočenosti. Nedovršenosti i nedorečenost odlično pašu ovim pjesmama,
koje su dobre onoliko koliko je autor u njima iskren. Stihovi koje ovdje
izgovara toliko su bolno naivni, srednjoškolski i dječje ozbiljni da bih ih
samo totalna budala napisala, a da pritom nije posve iskrena. Urban je
vjerojatno jedni autor s ovih prostora kojemu ta srednjoškolska lirika
savršeno paše čak i u četvrtom desetljeću života. Stoga mu je lako oprostiti
nesavršenost produkcije, aranžmanske mane (posve nepotrebna simfo rock gitara
u 'Spelujem ti ispriku', Bljedunjava 'Gledaj i vidi') kad bez problema
isporučuje bisere poput 'Kornjača', 'Mjesto za mene', 'Negledljiva',
'Najmanja od najmanjih' ili 'Tvoj gen' koje se za svoje postojanje ne moraju
ispričavati apsolutno nikome.

Legendarna britanska skupina Black Sabbath smatra se utemeljiteljem heavy metala. Kontroverzni pjevač Ozzy Osbourne svojim vokalom, tekstovima koji su često graničili s okultizmom i spiritizmom, eksplicitnim izjavama, provokativnim imidžom i nastupima (sjetimo se samo odgrizene šišmiševe glave na koncertu koja ga je inficirala bjesnočom), Tony Iommi koji se smatra prvim gitaristom heavy metala i najboljim riff majstorom i ritamska podloga Butler/Ward izdala je mnogo odličnih albuma na kojima susrečemo tada najžešće dionice koje su se uopče mogle čuti u glazbi, te se, osim heavy metala, smatraju utemeljiteljem dooma i stoner-rocka. Njihova glazba postaje puno čvršća, orijentirana prvenstveno na (jednostavne) gitarske riffove i glasnu ritamsku sekciju. Black Sabbath stekao je svjetsku popularnost koja je bila začinjena, standardno, drogama i alkoholom, ali i nerijetkim promjenama postave. Ozzy ima uspjesnu solo karijeru, dok ga je privremeno na vokalima zamijenio Ronnie James Dio, iz postava Dio ("Holy diver") i Rainbow ("Long live rock n' roll") i jedno vrijeme čak Ian Gillan iz Deep Purplea. Prvi album Black Sabbatha "Black Sabbath", izdan iste godine kao i Deep Purpleov debi "In rock" (1968), kao i nešto kasnije izdan prvi album Led Zeppelina "I" označili su početak nove glazbene ere i ujedno slove kao remek djela glazbe.

Cijela priča o Soundgarden seže u daleku 1981. Te godine dva prijatelja Kim Thayil i Hiro Yamamoto sviruckala su po mnogim bendovima iz susjedstva. Jednog dana, devetnaestogodišnji Chris Cornell pridružio im se kao bubnjar, te je u vrlo kratkom vremenu u sebi osjetio želju i potrebu da bude puno veća ličnost od 'tamo nekog tko svira iza svih i ne sudjeluje u pisanju pjesama'.

Godine 1984. prvi put oformiraju nešto što će se, skroz do kraja '90. zvati Soundgarden. Ime su smislili u parku u Seattleu slušajući skulpturu koja na vjetru proizvodi zvukove. Dvije godine kasnije pridružuje im se i Matt Cameron na bubnjevima i svirajući po mnogim gradskim klubovima vijest o nečemu brzo se širila, te 1987. i 1988. snimaju svoja dva EP-ja "Screaming Life" i "FOPP" koji im donose veliku pažnju nekoliko izdavačkih kuća i naklonost underground poklonika.
Još iste, 1988. izdaju prvi pravi album nazvan "Ultramega OK" koji nailazi na jako dobre kritike alternativnih i metal krugova, ali tek 1989. potpisuju ugovor s velikim A&M Records te snimaju "Louder Than Love" (originalno nazvan "Louder Than Fuck"). Upravo kada je prva velika turneja bila na pomolu, Hiro Yamamoto napušta bend i vraća se na svoje glazbeno školovanje i izbor novog basista pao je na lokalnog poznanika Ben Shepherda, koji je ispunio sve uvjete osim poznavanja Soundgarden pjesama, pa se strpio do kraja turneje koju je odradio Jason Everman. Nakon toga, godina 1991. bila je velika prekretnica u njihovoj karijeri, te im je donijela ono o čemu svaki bend sanja.
Gubitkom svog bliskog prijatelja Andy Wooda (pjevača začetnika scene Mother Love Bone), Chris je, zajedno s velikanima iz budućeg Pearl Jama snimio album posvećen njemu i priča o velikom Seattle pokretu nazvanom grunge dobila je čvrste temelje. Album je nazvan "Temple Of The Dog", a pjesma "Hunger Strike" i danas se smatra velikim hitom toga doba. Kasnije iste godine, Soundgarden je s Terry Dateom (radio s Panterom i Deftonesima) snimio svoj treći album "Badmotorfinger" i, iako zasjenjen ogromnim albumom "Nevermind" Nirvane, postigao veliki uspjeh lansiravši bend u orbitu velikih iznenađenja u cjelokupnoj rock glazbi.

Proljeće 1994. donijelo je jedan od najvećih albuma grunge pokreta i alternativnog rocka, te najbolji album godine, koji je ubrzo zasjeo na 1. mjesto Billboarda, osvojio 2 Grammyja i prodao se u više od 3 milijuna primjeraka. Album se zvao "Superunknown" i priuštio nam himne kao što su "Fell On Black Days", "Spoonman", "The Day I Tried To Live", te udarni MTV hit "Black Hole Sun" koji je osvojio brojne nagrade. Turneja se produžila, te je čak i prekidana zbog iscprljenosti i problema s Chrisovim grlom.
Gdine 1996., nakon kratkog odmora, opet ulaze u studio i snimaju "Down On The Upside", koji je tešku ulogu "Superunknown" nasljednika samo djelomično ispunio, hitovima kao "Pretty Noose", "Blow Up The Outside World" i "Burden In My Hand". Još jedna turneja i koncerti s Metallicom i The Ramonesima ipak nisu mogli spriječiti pad popularnosti grunge pokreta, pa su se i glasine o nesuglasicama u bendu završile mirnim i ljudskim razlazom 9. travnja 1997.

Thayil i Sheperd vratili su se svojim projektima, Cameron se pridružio Pearl Jamu, a Cornell se nakon solo karijere zabavlja i snima albume s dečkima iz Rage Against The Machine u novooformljenom Audioslaveu. U svakom slučaju, kada se sve zbroji, simpatična četvorka ostavila nam je puno nota u kojima možemo uživati.

Diskogafija:
1988. "Ultramega OK"
1990. "Screaming Life" / "FOPP"
1990. "Louder Than Love"
1991. "Badmotorfinger"
1994. "Superunknown"
1996. "Down On The Upside"
1997. "A-Sides" (best off)

Frontman jednog od najbitnijih bendova grungea Layne Staley nađen je mrtav u svom stanu. Uz njega je bio narkomanski pribor, a naknadno je potvrđeno da je umro od previše heriona.
Pronađeno je raspadnuto tijelo 34-godišnjeg Laynea Staleyja, pjevača grupe Alice in Chains, koja je s Nirvanom, Pearl Jamom i Soundgardenom činila "veliku četvorku" rocka iz Seattlea. Tijelo je bilo u toliko lošem stanju, da su stručnjaci za obdukciju jedva utvrdili identitet preminulog pjevača.

Alice in Chains prestali su biti aktivni sredinom devedesetih, upravo zbog Staleyjeve narkomanije.

Nekoliko se puta Layne Staley pokušavao riješiti ovisnosti o heroinu, o kojem je često govorio u stihovima svojih pjesama, ali uvijek iznova bez uspjeha.

"Pisao sam stihove o drogi i ne mislim da sam bio neoprezan ili pokazao nebrigu time. Ovako ja razmišljam: kad sam probao drogu, bila je jebeno sjajna i godinama mi je bilo dobro, a sad se to okrenulo protiv mene i sad prolazim kroz pakao, i to je jako gadno", izjavio je Staley u interviewu za Rolling Stone 1996. "Gledao sam svu patnju kroz koju je Kurt Cobain prošao. Nisam ga baš dobro poznavao, ali vidio sam kako se ta zbilja živahna osoba pretvara u stidljivog, povučenog tipa iz kojeg jedva možeš izvući 'dobar dan'... Na kraju dana ili na kraju tuluma, kad svi odu doma, ostaješ sam sa sobom i nemaš kud."

ZNAŠ DA IMAŠ PRAVO
Nikad te neću gnjaviti
Nikad neću obećavati
Nikad te neću pratiti
Nikad te neću gnjaviti

Nikad više neću progovoriti ni riječi
Otpuzat će zauvijek

Otići ću odavde
Nećeš se morati bojati straha
Nismo se time uopće bavili
Uvijek sam znao sa bi se to moglo dogoditi

Stvari nikad nisu bile sjajnije
Nikad nisam propustio osječati
Bol (3x)

Znaš da imaš pravo (3x)

Tako sa topao i miran iznutra
Više se ne moram skrivati
Razgovarajmo o nekom drugom
Vrela juha nasuprot njezinim ustima
Njoj zapravo ništa ne smeta
Ona samo želi voljeti samu sebe

Otići ću odavde
Nećeš se morati bojati straha
Nismo se time uopće bavili
Uvijek sam znao sa bi se to moglo dogoditi

Stvari nikad nisu bile sjajnije
Nikad nisam propustio osječati
Bol (5x)

Znaš da imaš pravo (17x)

Bol (1x)

Eddie Vedder rođen je 23. prosinca 1964. u Evanstonu u Illinoisu, a kasnije se preselio u San Diego. Puno ime mu je Edward Louis Severson III., no nakon što ga je posvojio čovjek za kojeg mu se majka udala dobio je prezime Mueller. Budući da ga Eddie nije previše volio nakon majčinog razvoda uzeo je njeno djevojačko prezime Vedder. Danas se koristi i aliasima Jerome Turner, te Wes C. Addle (West Seattle).
U kasnim 80-ima radio je kao pripravnik na MTV-u i bio je u bendu Bad Radio.
Eddie je pjevač Pearl Jama, a svira i ritam gitaru, harmoniku, te usnu harmoniku. On je autor većine tekstova Pearl Jamovih pjesama, a sudjeluje i u oblikovanju omota njihovih albuma. Za razliku od ostalih članova Pearl Jama Eddie nije član niti jednog drugog benda, ali je sudjelovao na albumima i nastupima raznih izvođača, npr. Pete Townshead (The Who), Hovercraft, Neil Finn, Nusrat Fateh Ali Kahn, Mike Watt, The Ramones, Neil Young, C Average, itd. Inače, Eddie je veliki obožavatelj grupe The Who i predsjednik službenog fan kluba grupe Ramones.
Eddie je i veliki košarkaški fan, obožava Chicago Bullse i dobar je prijatelj s Dennisom Rodmanom.
U filmu "Samci", u kojem se pojavio sa Stoneom Gossardom i Jeffom Amentom, glumio je bubnjara Matt Dillonovog benda Citizen Dick.

Pearl Jam nastaje od benda Mother Love Bone i postaje jedan od
najpopularnijih rock bendova 90-ih godina. Nakon smrti vokala Andrewa Wooda,
1990, guitarist Stone Gossard i basista Jeff Ament okupljaju novi bend sa
Mike McCready-em, glavnim gitaristom i snimaju demo sa Mattom Cameronom,
bubnjarom Soungardena. Zahvaljujući budućem bubnjaru Pearl Jama, Jacku
Ironsu, demo je stigao do 25-godišnjeg surfera Eddie Veddera, koji snima
vokale da bi potom bio pozvan da se pridruži bendu. Bendu se potom pridružio
i Dave Krusen, kompletirajući konačni sastav.

POSTAVA
• EDDIE VEDDER - vokal, ritam gitara
• MIKE MCCREADY - gitara, prateći vokali
• JEFF AMENT - bas gitara, prateći vokali
• STONE GOSSARD - ritam gitara, prateći vokali

Grunge, kao pojam i izraz toliko ižvakan u svakojakim kontekstima nikada
nepronalazeći točno određenu definiciju svoje egzistencije, obilježavao je
jedan val alternativnog rocka koji je početkom devedesetih lokacijski
uglavnom dolazio iz Seattlea što je bilo i jedino što je sve te bendove
povezivalo i pohranjivalo u jednu te istu šaroliku medijsku ladicu. Glazbeno
gledano niti jedan od mnogobrojnih bendova međusobno nije imao gotovo ništa
zajedničkog u svojim korijenima. te U svakom slučaju imali smo izuzetno dobre
i kvalitetne bendove kao što su Nirvana, koji su taj val prvi doveli do
komercijalnog zenita zahvaljujući Mudhoney koji su općenito prvi probili led
svemu tome i nažalost ostali manje zamijećeni, zatim Soundgarden te Pearl Jam
koje još imamo uz nešto manje prihvaćene Stone Temple Pilots koji su u isto
to vrijeme također stupili na scenu, ali nisu bili iz Seattlea, već iz Los
Angelesa. I Alice In Chains su bili tu negdje, uvijek u blizini. "Kako je
nastajala sve veća fama oko Nirvane, Pearl Jam i Soundgarden, nas se više
nije toliko ni spominjalo. Svi ti bendovi snimli su albume otprilike u isto
vrijeme, a mi nismo snimili ništa u dvije godine. Mislim da nas to ne dira
nešto previše. Drago mi je da nismo bili zajedno s njima, jer mi nismo oni,"
rekao je jednom prilikom Staley na popularnorst i položaj grupe na sceni. No,
usprkos svemu tome i Alice In Chains itekako su obilježeni kao jedan od onih
grunge bendova kojih ima mnogo više od onog što je populističkom društvu
ponuđeno na globalnoj razini od strane medija.

Film inspiriran posljednjim danima lidera grupe "Nirvana", Kurtom Cobainom, premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Cannesu, a nosi prigodni naziv "POSLJEDNIJ DANI".
Režiju filma potpisuje bivši dobitnik Zlatne palme, Gus Van Sant, koji je na platno stavio unutrašnji sukob muzičara u njegovim posljednjim danima života, prije nego si je oduzeo život. Iako je film snimljen po životu Kurta Cobaina, mora se ipak uzeti u obzir da je sve to fikcija.
Nigdje se ne spominje Kurtovo ime, no gledajući film sve upućuje da se radi o njemu. Plava neuredna kosa glavnog glumca Michaela Pitta, odvikavanje od droga i godina radnje (1994. kada se Kurt ubio) odaju previše sličnosti sa stvarnom osobom koja je proslavila grunge muziku.
Van Sant izjavio je kako je Kurtova smrt ostavila traga, jednako kao što je to učinila i smrt Huntera S. Thompsona, a pri snimanju filma poslužio se novinskim člancima o njegovoj smrti koju je uklopio u svoje maštanje o njegovom unutarnjem sukobu koje je prethodilo mračnom trenutku.
Van Sant je 2003. godine dobio Zlatnu palmu za film "Slon", a ove godine natječe se s filmom "POSLJEDNJI DANI."

1. Queen - "We Will Rock You"
2. Queen - "Bohemian Rhapsody"
3. Nirvana - "Smells Like Teen Spirit"
4. Europe - "The Final Countdown"
5. Bon Jovi - "Livin' on a Prayer"

Nakon gotovo tri godine od vrlo prosječnog albuma 'One By One' Foo Fighters u lipnju objavljuju dvostruki album 'In Your Honor'. Jedan će biti rock, dok drugi akustičan. Ne čini li vam se da u posljednje vrijeme to više nije novost? Grohl je gostovao na jednoj pjesmi banda Garbage, bubnjao je i za novi N.I.N. no imaju li Foo Fighters kao band još što za poručiti? Gosti na novom materijalu su ex-Led Zeppelin basist John Paul Jones i već Bogu dosadna Norah Bloody Jones. John P. Jones je osvirao nešto klavirskih dionica, mandolinu i pozabavio se Mellotronom, a Bloody Norah je otpjevušila nekoliko multiplatinastih nota na jazzy pjesmi ’Virginia Moon’, na akustičnom albumu. Poklonici Elvisa Costella će definitivno o(t)kinuti. 'In Your Honor' je peti album banda koji će biti objavljen skoro točno deset godina od njihovog slavnog debuta. Snimljenih 40 pjesama izvučeno je s petosatnog kućnog demo materijala, a konačnih 20 bit će objavljeno. Materijali su snimljeni u njihovom '606' studiju. Kronologija? Prvi FF album snimljen je u 6 sati, drugi - u dva mjeseca, treći - u tri mjeseca, četvrti - u dva i pol tjedna (što se i moglo čuti - produkcijski), a ovaj posljednji - u devet mjeseci. Vrlo ambiciozno, ili čak moglo bi se reći - igranje na sigurne dvije karte. Jer trebali bi? biti zadovoljeni kako rock tako i FF mainstream fanovi. Američki label banda prvo 'press' preslušavanje priuštio je tamošnjim novinarima prošli četvrtak, bez velike pompe, glamurozne najave kada će single krenuti u emitiranje i uobičajenih slasnih delicija. Bilo je predstavljeno pet pjesama na dva pržena disca i dostavljena VHS kazeta sa sedam minuta snimljenog intervjua s naočigled umornim Dave Grohlom.

Rock muzika je kao pokret nastao sredinom 50-ih godina.Inače kao pravac se razvio mnogo ranije iz bluesa, jazza i soula.On je za razliku od improvizacije u datim pravcima vratio se klasičnom muzičkom obliku, ali sa mnogo tvrđim i energičnijim osjećajem koji je vrlo brzo osvojio cijeli svijet. Mnogi uzimaju za rodonačelnika rocka Chuck Berry-a. Međutim, pošto tadašnjoj muzičkoj industriji nije odgovarao on kao crnac i čovjek u ona je u prvi plan izbacila Elvisa Prisley-a (KING). Poslije Elvisa kada je već rock ritam zahvatio cijeli svijet javljaju se grupe (bendovi) kao što su Beatles, Rolling Stones, itd. U to vrijeme počinje da jača i muzička rock scena kod nas. Prvi bendovi kao sto su Zlatni prsti ostvaruju velik uspjeh, ali sve to postaje značajnije kad se pojavljuju veći bendivi kao sto su Bijelo Dugme, Smak, Yu grupa, itd. Međutim prava ekspanzija rock'n' roll-a i njegovo zlatno doba počinje kada se javljaju bedovi ka što su Azra, Riblja Čorba, Zabranjeno Pušenje, itd.

Pojam sotonizam (satanizam) oznacava obozavanje demona, odnosno Sotone, a u uskoj je vezi s pojmovima poput okultizma, carobnjastva i crne mise. Sotonizam je vjera, odnosno vjerovanje, nastalo iskljucivo iz ljudske razocaranosti Bogom koji nije ispunio svoja obecanja, niti ljudska ocekivanja. Stoga se vjernici obracaju sili za koju vjeruju da je snaznija od sile Boga koji ne daje nista osim praznih obecanja. Crna misa predstavlja osnovni ritual ovog vjerovanja. Svecenik koji vodi takav obred odjeven je u odoru nalik onoj krscanskog svecenika koji vodi misu, osim sto nosi ogrtac od kozje koze, odnosno jarecu glavu. Jarac je cesti simbol Sotone i dovodi se u usku vezu s njim. Crna misa predstavlja parodiju krscanske mise pri cemu se kriz okrece naopako, molitve izgovaraju natraske, izvode se zrtvovanja, umjesto svetog vina u kalezu je krv zrtvovane zivotinje (ili osobe) ili mokraca, te se izvode ritualne orgije. U nastavku cu se jos jednom vratiti na crnu misu.

Porijeklo sotonizma nije posve definirano. Prema nekim izvorima smatra se da je francuski casnik Gilles de Rais jedan od prvih osnivaca. Rais, koji je 1440. godine optuzen i pogubljen zbog carobnjastva, kanibalizma i sadizma, i koji se prema nekim izvorima ubraja medju tzv. “istorijske vampire”, svakako je jedna od prvih osoba koje istorija biljezi kao demonopoklonstva. Procvat sotonizma se desava u Francuskoj za vrijeme kralja Louisa XIV. (17 i 18 stoljece). U Lingurgu su djelovali u drugoj polovici 18 stoljeca vrlo surova grupa sotonista (nazivali se “Jarci”), a koji su odrzavali obrede crnih misa, popracene zlocinima, mucenjima i silovanjima. Preko 400 pripadnika ove skupine bilo je uhvaceno i objeseno, ali oni ipak nisu nestali sve do 1780. Prva knjiga o sotonizmu “Grimore of Honorious” stampana je u 17. Stoljecu, mada je najvjerovatnije puno starija. Tu su skupljene sve upute za odrzavanje crnih misa pomocu kojih se priziva demon. Dolazi do pravog buma sotonizma i odrzavanja crnih misa koje obicno vode iskvareni svecenici koji na misama odrzavaju orgije i seksualno-magicne orgije. Takvi rituali bili su najcesce u Francuskoj i odvijali se pod pokroviteljstvom ljubavnice Louisa XIV, madamme de Montespan, a odrzavao ih je okultista La Voistin i svecenik Abbe Guiborg.

Najpoznatiji sotonisticki obredi odrzavali su se u 19. stoljecu u Francuskoj, a vodio ih je Abbe Boullan koji je bio vodja ogranka karmelicanske crkve i navodno je prakticirao crnu magiju i zrtvovanja djece. Sirenju novog vjerskog poretka stao je u kraj 1848 papa koji je izopcio ovaj red i njegove sljedbenike. Osnivac ovog ogranka, Eugene Vintras, optuzen je za izvodjenje crnih misa koje je vodio gol, masturbirajuci za vrijeme molitve za oltarom, te za homoseksualnost. Boullan je skupa sa svojom ljubavnicom, casnom sestrom Adele Chevalier, pobjegao iz samostana, izrodili su dvoje djece, a Boullan se specijalizirao za istjerivanje demona metodama koje su ukljucivale i mjesavinu ljudskog izmeta i hostije koju je opsjednuta osoba morala progutati. Na jednoj od crnih misa zrtvovao je i jedno od svoje djece. Vjerovao je da se prvobitni grijeh Adama i Eve moze iskupiti samo upraznjavanjem seksa s inkubusima i sukubusima, odnosno seksualnim demonima. Stanislas de Guaita, inace pripadnik njegove grupe, autor je djela “Sotonin hram”, a bio je u stalnom sukobu s Boullanom, a neki smatraju da je i odgovoran za njegovu smrt (Boullan je naime umro od srcanog udara).

Pocetkom dvadesetog stoljeca slijedi nova era sotonizma koja se utjelovila u liku Aleistera Crowleya, poznatog kao oca modernog sotonizma. Medjutim, mada je u njegovim ucenjima ocito obozavanje demona, posebno Sotone, on sebe nikad nije smatrao sotonistom, vec se deklarirao kao carobnjak i okultist.

Najveci sotonisticki pokret modernog doba zapoceo je sezdesetih godina dvadesetog stoljeca pod vodstvom Antona Szandora LaVeya (rodjen 1930 u Chichagu) koji je 1966 osnovao Sotonisticku crkvu u San Franciscu i cije je djelovanje privuklo veliku paznju javnosti. U mladosti je radio u cirkusu kao krotitelj lavova, a to ga je iskustvo kako je kasnije i sam tvrdio, poucilo o postojanju unutrasnjih moci i magije. Slijedece zanimanje mu je bilo to sto se pridruzio putujucoj skupini u kojoj je radio kao pomocnik madjionicara. Radio je zatim i kao fotograf za policiju, ali je uznemiren nasiljem koje je vidio napustio taj poziv i poceo svirati pianino po raznim nocnim klubovima. U to vrijeme pocinje pohadjati razne tecajeve o okultnom u kojima ce nauciti mnogo o obredima koje su odrzavali templari, clanovi Hellfire kluba, hermetisti, clanovi Zlatne zore i Aleister Crowley; obredi su se LaVeyu izuzetno svidjeli pa ih je i sam poceo prakticirati. Ubrzo razvija vlastitu sotonisticku filozofiju, prihvacajuci demona kao prirodnu silu i pravu ljudsku prirodu koja je pozudna, sklona pretjeranom ponosu, hedonizmu i svojeglavosti, atributima zgog kojih se drustvo razvija. Smatrao je da ne treba nijekati tjelesne potrebe, vec ih slaviti, a sve one koji se protive takvom poretku treba prokleti. Na Valpurginu noc, 30 aprila 1966 LaVey je obrijao glavu i proglasio se osnivacem Sotonisticke crkve koja je vrlo brzo dobila veliki broj clanova (na vrhuncu svog djelovanja cak 25.000), a njegova zena Dianne postala je visokom svecenicom Crkve. S vremenom je odbacio crne mise vjerujuci da su zastarjele, reorganizirajuci metode i koristeci za rituale enokijanski magicni jezik koji je usvojio od Crowleya. Krajem sezdesetih i pocetkom sedamdesetih godina, LaVey se vise-manje povlaci iz vodstva crkve i pocinje pisati, objavivsi tako “The Satanic Bible” 1696, “The satanic Rituals” 1972, a treca je “The Complete Witch”, prva knjiga ove vrste objavljena u Europi.

Sredinom sedamdesetih, Crkva gubi veliki broj clanova koji osnivaju novi sotonisticki ogranak, Setov hram. LaVeyova crkva dozivljava svoj novi procvat u osamdesetim, ali tada LaVey vise nije bio aktivni clan. Setov hram osnovan je takodjer u San Francisku, a stovali su egipatskog boga Seta koga nisu smatrali demonom vec samo prototipom po kojem je osmisljen lik Sotone. Prema njihovom vjerovanju, Set kroz stotine generacija pokusava pripremiti ljude za novi stupanj razvoja, a vrijeme za to je upravo stiglo. Prethodila su mu tri najvaznija dogadjaja: prvi se dogodio 1904 kad je Crowley primio “Knjigu zakona”, drugi kad je 1966 osnovana Sotonisticka crkva i treci, posljednji, zbio se 1975 osnivanjem Setovog hrama. Po njima samo su clanovi Setovog hrama trebali prezivjeti tu promjenu poretka.

CRNA MISA

Za crnu misu, mada predstavlja osnovni sotonisticki obred, ipak postoji vjerovanje da podrijeklo i price o njoj potjecu iskljucivo iz literature i legendi, ciji se korijeni mogu naci u srednjem vijeku kad su ljudi poceli kombinirati krcanske rituale s magijskim. Prema nekim izvorima, danas poznati oblik crne mise razvio se tek negdje pocetkom 17 stoljeca s progonima vjestica.

Ponekad sotonisticki svecenik stavlja hostiju u vaginu zene s kojom ce imati spolni odos tokom mise, ili je odnos analan. Rijeci molitve se citaju naopacke, od kraja prema pocetku. Svrha crne mise je svetkovina zla i obicno za cilj ima bacanje uroka u proklinjanje, kao i oslobadjanje tzv. energije nakon spolnih odnosa.

Termin “crna misa” prvi put se spominje u Engleskoj 1896, mada je posve sigurno da su se takve crne mise odrzavale i ranije, tokom sedamnaestog stoljeca. Najvjerovatnije su zaceci crne mise nastali kad su carobnjaci i magi poceli koristiti neke dijelove krscanskih rituala da bi ih iskoristili za vlastitu magiju, a kako su u nekim slucajevim ciljevi bili zli, doslo je do perverznog okretanja katolickih rituala. Ali ipak, crna misa, kao svetkovina Sotone i Antikrista, novijeg je doba. Najvjerovatnije su se odrzavale na francuskom dvoru i na okupljanjima engleskog Hellfire kluba, te na ruskom dvoru, a malo je vjerovatno da su templarskog porjekla. Crne mise bile su dio religijske prakse Sotonisticke crkve Antona Szandora LaVeya u Los Angelesu, a sluzile su ne kao parodija krscanskog boga, jer LaVey nije u njega vjerovao, nego kao svetkovina slavljenje Sotone. Medjutim, i u ovoj organizaciji crne mise vrlo brzo su odbacene, jer su okarakterizirane kao zastarjeli oblik stovanja.

CRNI SABAT

Naravno tu je i neizbjezni obred crnog sabata. Posto je molitva poprilicno duga, a isto tako i pripreme za nju i nakon nje izdvojit cu samo neke dijelove. Potreban je oltar (veliki kamen ili drvena ploca), dva crna svijecnjaka s umetnitim svijecama od ljudske masti, magiski bodez sa crnom drskom, posuda s krvlju, kadionica s tamjanom pomjesanim s krvlju jarca, krtice ili sismisa, cetiri nokta pogubljenog kriminalca, glava crne macke koja je pet dana hranjena ljudskim mesom, rogovi jarca i lubanja ubice vlastitih roditelja. Poprilicno morbidno do sad, ali ima jos. Pored oltara treba staviti figuru jarca, podignutu u sjedeci polozaj, sa svijecom postavljenom izmedju rogova, koja ce prestavljati djavola, a to moze biti i velika crna macka s odrezanom glavom i plastom prebacenim preko tijela. Medju noge ovoga lika postavlja se falus. Dvije djevojke trebaju sjesti ispred ovog lika, ostalo drustvo u polukrug, licem okrenuto oltaru. Veliki svecenik zatim nudi figuri djavola bijelu repu moleci ga za pomoc. Nakon toga slijedi kompletna molitva koja bi trebala prizvati Sotonu.

Kod primanja novog clana, pocetnik ulazi u grupu gol, zavezanih ociju i mora ispiti tekucinu od mesa mrtvog djeteta kojeg treba sam nabaviti. Prema receptu iz 16 stoljeca, taj se napitak pravi ovako: mrtvo dijete treba izvaditi iz groba i kuhati sa sokom limete sve dok se meso ne odvoji od kostiju i pretvori u jednolicnu masu. Potom je potrebno ocistiti pripremljenu smjesu i njen tekuci dio usuti u bocu. Slijedi opet jedna molitva, a nakon nje novoprimljeni clan izvodi Osculum Obscoenum, odnosno ljubi straznjicu figure djavola, i upusta se u spolni odnos s prvom zenskom osobom koja sretne njegov pogled. Ritual zavrsava gozbom prisutnih.

NEKA ZNACAJNIJA DJELA

Svakako najznacajnije djelo je “The satanic Bible” LaVeya. Zanimljivo je da su i svecenicka lica, posebice neke papa zasluzni za majstorks djala sotonisticke literature. “Grimoar pape Honorius” je jedna od tih knjiga, a govori o osnivanju kravljestva Sotone na Zemlji. Veliki je papa Honorius II podigao spomenik i oltar sotonistickoj zajednici. I Njegov nasljednik, sveti otac Honorius III, zasluzan je za jos jedno majstorkso djelo "“elika knjiga zazivanja sedam crnih andjela". Jedan uceni dominikanac, sv. Albert Veliki unaprijedio je sotonizam na Zemlji s knjigom “Cudesne tajne Alberta Velikog”. Od ostalih autora sotonistickih djala i okultnih izdvajaju se papa Silvestar II, sv. Ciprijan, sv. Toma Akvinski, sv. Umbaldo… Takodjer je i Biblija jedno do cesto upotrebljivanih knjiga sotonizma, a koriste se neki dijelovi (uglavnom Knjiga otkrivenja) koji se izgovaraju natraske. Iz domena oklutnog izdvaja se jos jedna knjiga pape Honoriusa “Honorijusova knjiga magaije” , a odnosi se prema crnoj magiji i demonskim ritualima i vrlo odredjeno opisuje vrlo morbidne obrede.

Jos jedna knjiga iz domena magije, okultizma i sotonizma istice se od drugih. To je cuvena knjiga “Necronomicon”, za koju je jos uvijek upitno da li uopste i postoji ili je samo izmisljotina poznatog pisca strave i uzasa Howards Phillipsa Lovecrafta. Po nekim izvorima knjiga uopste nikada nije postojala, nego su je napisali Lovecraftovi obozavatelji, po drugima knjiga stvarno postoji. Recimo da knjiga stvarno postoji; u tom slucaju napisao ju je tzv. “Ludi Arap” Abdul Alhazred krajem 730 nase ere. U knjizi se nalaze upustva za dizanje mrtvih, prizivanje drevnih i starih bogova sumerske mitologije pa i starijih, kao i ostala upustva crne magije. U sustini nema neke veze sa sotonizmom, ali neke sotonisticke zajednice koriste ovu knjigu za neke svoje svrhe. Smatra se najstrasnijim i najmocnijim djelom ikada napisanim. Poznat je jos i kao “Knjiga mrtvih” i “Kniga crne zemlje”, a preporucava se ne igrati se s njegovim tajnama, jer protiv Necronomicona nema odbrane.